Prva velika prekretnica u mom životu bio je upis u srednju školu krajem juna 2017. godine. Moji drugari Luka, Tara i Aca i ja smo u tom periodu svakodnevno diskutovali o školama koje planiramo da upišemo. Svako od nas je imao drugačija interesovanja, ali smo se svi složili da želimo da, posle završene srednje škole, svojim znanjem i veštinama doprinesemo razvoju društva u kojem živimo.
Aca je tada uradio nešto neočekivano: upisao je reciklažu. Luka, Tara i ja smo bili zabezeknuti; mislili da nikako nije uradio pravu stvar. Međutim, ubrzo sam shvatila sam da Aca jeste uradio pravu stvar i da treba da se ugledam na njega. Reciklaža je odličan način da preuzmem odgovornost za planetu na kojoj živim.
Jedan deo te odgovornosti su ljudi koji će živeti posle mene. Kao što je Vendel Beri, aktivista, davno rekao, „Mi nismo nasledili Zemlju od svojih predaka; mi smo je pozajmili od svojih potomaka.“ Mi treba da vratimo Zemlju našoj deci u istom stanju u kom je bila kada smo je pozajmili; životi naše dece ne treba da zavise od deponija, zagađenih reka i smoga, već od planete koja ima dovoljno resursa da ih izdržava.
Drugi deo te odgovornosti je svesnost o sebi i o ljudima oko sebe. Sva živa bića funkcionišu u simbiozi. Naši postupci utiču na svako drugo živo biće na ovoj planeti. Sečemo šume? Nećemo imati šta da dišemo. Zagađujemo reke? Nećemo imati šta da pijemo. Uništavamo ekosistem? Nećemo imati šta da jedemo. Trošimo milione na to? Nećemo imati čime da se odselimo. Ako ja mogu da biram da li ću živote u svojoj okolini učiniti boljim ili gorim, zašto bih izabrala drugu opciju?
Kroz reciklažu i prihvatanje odgovornosti za ovaj svet, ja radim na sebi: postajem svesnija sebe, učim se empatiji, i, pre svega, ne zagađujem. Reciklaža nije najzabavnija stvar na svetu, ali jeste sledeći logičan korak u razvoju civilizacije! Takođe, nije nimalo zahtevan proces, uzimajući u obzir sve ono dobro što nam omogućuje: reciklažom ćemo smanjiti naše deponije, pročistiti naše vode i izbistriti vazduh koji dišemo.
Svi mi želimo da ostavimo trag na zemlji, ali da li taj trag treba da bude đubre? Kada bismo svi reciklirali, znali bismo da naš trag ne treba da bude đubre, već ljubav i sloboda. Mi smo najslobodniji onda kada ne činimo nikome zlo, i najviše volimo svet onda kada volimo sebe. Do sada smo se trudili da sebe zavolimo kroz umetnost i nauku, a religijama smo opisivali dobrotu i odgovornost prema ostalim životima. Dvadeset i prvi je vek - krajnje je vreme da, posle stvaranja umetničkih dela, izvođenja eksperimenata i nedeljne liturgije, pokupimo za sobom.
Aca je tada uradio nešto neočekivano: upisao je reciklažu. Luka, Tara i ja smo bili zabezeknuti; mislili da nikako nije uradio pravu stvar. Međutim, ubrzo sam shvatila sam da Aca jeste uradio pravu stvar i da treba da se ugledam na njega. Reciklaža je odličan način da preuzmem odgovornost za planetu na kojoj živim.
Jedan deo te odgovornosti su ljudi koji će živeti posle mene. Kao što je Vendel Beri, aktivista, davno rekao, „Mi nismo nasledili Zemlju od svojih predaka; mi smo je pozajmili od svojih potomaka.“ Mi treba da vratimo Zemlju našoj deci u istom stanju u kom je bila kada smo je pozajmili; životi naše dece ne treba da zavise od deponija, zagađenih reka i smoga, već od planete koja ima dovoljno resursa da ih izdržava.
Drugi deo te odgovornosti je svesnost o sebi i o ljudima oko sebe. Sva živa bića funkcionišu u simbiozi. Naši postupci utiču na svako drugo živo biće na ovoj planeti. Sečemo šume? Nećemo imati šta da dišemo. Zagađujemo reke? Nećemo imati šta da pijemo. Uništavamo ekosistem? Nećemo imati šta da jedemo. Trošimo milione na to? Nećemo imati čime da se odselimo. Ako ja mogu da biram da li ću živote u svojoj okolini učiniti boljim ili gorim, zašto bih izabrala drugu opciju?
Kroz reciklažu i prihvatanje odgovornosti za ovaj svet, ja radim na sebi: postajem svesnija sebe, učim se empatiji, i, pre svega, ne zagađujem. Reciklaža nije najzabavnija stvar na svetu, ali jeste sledeći logičan korak u razvoju civilizacije! Takođe, nije nimalo zahtevan proces, uzimajući u obzir sve ono dobro što nam omogućuje: reciklažom ćemo smanjiti naše deponije, pročistiti naše vode i izbistriti vazduh koji dišemo.
Svi mi želimo da ostavimo trag na zemlji, ali da li taj trag treba da bude đubre? Kada bismo svi reciklirali, znali bismo da naš trag ne treba da bude đubre, već ljubav i sloboda. Mi smo najslobodniji onda kada ne činimo nikome zlo, i najviše volimo svet onda kada volimo sebe. Do sada smo se trudili da sebe zavolimo kroz umetnost i nauku, a religijama smo opisivali dobrotu i odgovornost prema ostalim životima. Dvadeset i prvi je vek - krajnje je vreme da, posle stvaranja umetničkih dela, izvođenja eksperimenata i nedeljne liturgije, pokupimo za sobom.
No comments:
Post a Comment